Anonimna,65

Recimo da se zovem Anonimna jer mi dok ovo pišem ne pada na pamet niti jedno drugo ime, a i ono koje mi padne nosi neka od mojih poznanica, susjeda ili prijateljica. Imam 65 godina i ovo je moja priča. Rođena sam 1959. godine u malom selu u srcu Hrvatske, gdje su zime bile oštre, a ljeta sparna. Moji roditelji bili su radnici na polju i jedva su sastavljali kraj s krajem. Bila sam najstarija od šestero djece, i već od malih nogu naučila sam što znači odgovornost.

Kao djevojčica, nisam imala luksuz bezbrižnog djetinjstva. S deset godina preuzela sam brigu o mlađoj braći i sestrama. Škola je bila luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Nakon što bih pomogla roditeljima na polju, sjedila bih uz svijeću i učila iz knjiga koje sam posuđivala od susjeda. Znala sam da je obrazovanje moj izlaz iz siromaštva.

Kada sam napunila osamnaest, dogodilo se čudo - uspjela sam upisati fakultet u Zagrebu. Bilo je to turbulentno vrijeme, ispunjeno studentskim nemirima i političkim previranjima. Unatoč svim izazovima, radila sam tri posla da bih platila školovanje. Često bih ostajala budna cijele noći, učeći i pišući radove, ali nikada nisam posustala. Znala sam da je to jedini način da promijenim svoju sudbinu.

Nažalost, život mi je priredio još jedan strašan udarac. Jedne večeri, dok sam se vraćala u Zagreba, napala su me trojica muškaraca. Bila sam silovana i to iskustvo me potpuno slomilo. Ostala sam trudna nakon tog događaja, ali sam se odlučila na pobačaj. Bio je to najteži izbor u mom životu, ali nisam vidjela drugi izlaz.

Od tog trenutka, moje srce postalo je tvrđe, a duša ranjena. Pokušala sam pronaći sreću u nekoliko veza, ali nijedna nije uspjela. Unatoč svojoj snazi i hrabrosti, nisam se mogla ostvariti kao majka, a ta bol me pratila kroz sve veze. Osjećala sam se nedovoljnom, slomljenom.

Diplomirala sam s najvišim ocjenama i vratila se u svoje selo s namjerom da pomognem svojoj obitelji i zajednici. Pokrenula sam inicijative za obrazovanje djece i odraslih, vjerujući da je znanje ključ za bolji život. No, život je imao druge planove. Naša obiteljska kuća stradala je u požaru, a sve što smo posjedovali nestalo je u plamenu.

Unatoč gubitku, opet nisam odustala. Nastavila sam raditi, obnavljala kuću i borila se za bolju budućnost svoje obitelji. Škola u mojem selu se je ugasila I prebacila u prvi veći grad no ja sam bila ta koja je obrazovanje I školu vratila u svoje selo. Radila sam po cijele dane te nakon nastave još dodatno podučavala djecu na instrukcijama. Moja strast za obrazovanjem bila je neugasiva.

S godinama, moji napori u zajednici počeli su donositi plodove. Djeca iz našeg sela počela su ostvarivati odlične rezultate u školama, pa čak su i odrasli se počeli obrazovati i otvarati male obrte. Vidjeti promjene koje sam pomogla pokrenuti bilo je izuzetno zadovoljstvo.

Danas, sa 65 godina, ponosno gledam na sve što sam postigla. Iako sam tu anonimna, moje naslijeđe živi kroz svaku promjenu koju sam pomogla ostvariti i kroz svu moju djecu koju sam podučavala i kroz godine gledala kako odrastaju u uspješne ljude.

Možda nisam imala luksuz i udobnost, ali imala sam snagu i volju. Moja priča je priča o neugasivoj borbi i vjeri u bolje sutra. Nadam se da će moja priča inspirirati i druge žene da nikada ne odustanu, bez obzira na prepreke koje im se nađu na putu.